sabato 23 maggio 2015

Fišer je grešil, a naj kar ostane



SPOROČILO DRŽAVNOTOŽILSKEGA SVETA KLOFUTA VSEM, ZLASTI PRAVNI DRŽAVI!


Državnotožilski svet je sklenil torej, da ne bo predlagal razrešitve generalnega državnega tožilca Zvonka Fišerja. Ugotovili so sicer, da je njihov šef, ob imenovanju g.Škrleca za generalnega direktorja tožilstva, grešil, ravnal nezakonito,  a ne tako hudo, da bi moral oditi. OK. Če tako mislijo, da je prav naj bo. A ni, gospodje! Zakaj? Odgovorov je kar nekaj:
Ker ščitite položaj, vpliv in avtoriteto nekoga, za katerega sami sodite da je zagrešil nezakonitost, a mu jo oproščate, ker da ni tako pomembna. Integriteta je, ali je ni! Poleg tega, zavoljo funkcije, ki jo opravlja, mora ta oseba uživati največje zaupanje javnosti. Te pa nima več,
Ker posredno pritrjujete njegovemu stališču, da je Komisija za preprečevanje korupcije organ političnega pregona zoper njega in tožilstva v celoti, ki je identično odzivu Slovenske demokratske stranke ko je šlo za Janeza Janšo,
Ker z razvrednotenjem ugotovitev omenjene komisije v zvezi z vašim nadrejenim, sesuvate njeno avtoriteto in njen pomen, pa obenem tudi ostalih dveh organov, ki sta razsodila enako – upravnega sodišča in inšpekcije,
Ker ko to počnete, slabite verodostojnost celotne strukture pravne države, oziroma zaupanje ljudi vanjo, kar pomeni, da tudi sebi in vašemu poslanstvu povzročate škodo,
Ker silite zakonodajalca, ki je dolžan skrbeti za neokrnjenost avtoritete vseh nadzornih instanc, da znova vzpostavi red tako kot je bilo, oziroma da si povrne pravico imenovanja in razreševanja tudi vodstva državno-tožilske organizacije, tako kot to že počne pri sodstvu.

Slabo uslugo ste, gospe in gospodje iz državnotožilskega sveta, naredili in sebi, in g. Fišerju in celotni državi, ne le pravni.

domenica 17 maggio 2015

Anche in Croazia la minaccia di Zaule


Il partito croato di opposizione ORaH - ODRŽIVI RAZVOJ HRVATSKE (tradotto: SVILUPPO SOSTENIBILE DELLA CROAZIA), per il tramite dell' organizzazione cittadina locale, ha organizzato l'8 maggio scorso a Umago una tavola rotonda internazionale dal titolo: TRŠĆANSKI LNG ZAULE “BOMBA” SJEVERNOG JADRANA (tradotto: IL GNL DI ZAULE "LA BOMBA" DELL'ALTO ADRIATICO)...
Anche a me l'invito a dibattere il tema. Quale miglior occasione per tirar fuori dal cassetto il mio polveroso croato? Ma tranquilli... c'e' anche la versione italiana. Tra i relatori e il pubblico c'era anche qualche italiano senza conoscenza alcuna del croato.



MOŽEMO LI ZAJEDNO UPRAVLJATI JADRAN?

To je pitanje u naslovu mog doprinosa ovoj tribini koju procjenjujem kao prilično važnu za to, da se pojača osjetljivost  i dodatno mobilizira javno mnijenje u Hrvatskoj, pa i kod nas u Sloveniji i u susjednoj Italiji, i posebno da se fokusira odgovornost političnih sjedišta, osobito onih, koji imaju vlast,  do opasnosti i rizika koje unose u Jadran cijela serija ideja i intervencija za eksploataciju njegovih resursa, prečesto bez posluha do upozorenja i stručne sfere, da takvo ponašanje može mu poremetiti zdravlje i štetiti svim ostalim aktivnostima od kojih obalne regije žive i su daleko manje invazivne od onih o kojima pričamo večeras.
Ali prije traženja odgovora na moje pitanje, dozvolite mi kratku povijest i još kakvu refleksiju o današnjoj temi.
Za malo biče 10 godina od tada kada se počelo govoriti o terminalu za ukapljeni zemaljski plin španjolske multinacionalne tvrtke Gas Natural u Žavljama kot Trsta. Bio sam jedan od slovenskih zastupnika koji smo se na vijest o ovome projektu odzvali sa zahtjevom našoj vladi da pripremi ocjenu  o njegovoj primjernosti i prihvatljivosti sa obzirom na blizinu našeg nacionalnog teritorija i u prilično osnovnoškolskom znanju, da su bili ovakvi objekti potencijalno opasni za okoliš i sigurnost.
Iz interdisciplinarne studije uz pomoć  Instituta „Jožef Štefan“, koju je naručila vlada, smo saznali, da su bili naši strahovi sasvim opravdani, da rizici za morski i obalni okoliš te za sigurnost ljudi i imovinu su bili značajni i da posljedično takav terminal na izabranoj lokaciji i sa takvom tehnologijom pretvorbe ukapljenog plina u plinski oblik nije se smjelo izgraditi, odnosno, da se je Slovenija morala protiviti njegovoj realizaciji. Tako stručnjaci. I Parlament je o tome diskutirao i na plenarnoj sjednici donio vrstu zaključaka koji su usmjerivali vladu, da obrani slovenski NE do tog projekta.
Do Prekogranične ocjene utjecaja na okoliš ima svaka država pravo – kao što znate - po Konvenciji ESPOO i pravilima Europske Unije.   Isto je valjalo i za neku drugu ideju, onu korporacije Endesa, isto tako španjolske, da bi izgradili off-shore terminal sa prilično istom tehnologijom pretvorbe plina, to znači sa korištenjem morske vode, na moru, ali u sredini Tršćanskog zaljeva, uz morsku granicu sa Slovenijom, još uvijek u plitkim vodama i meću plovnih koridora koji vode u luke Trst i Kopar i suprotno.  I ta ideja je bila za slovenski Državni zbor neprihvatljiva.
Pa nismo tada toj problematici posvetili jednu samo sjednicu. Bila je i druga, par godina kasnije, kad se pojavio interes njemačke tvrtke TGE po sličnom terminalu u Kopru. Razlika je bila samo u tome, da za pretvorbu plina ne bi koristili morsku vodu nego bi se to dostignulo internim izgaranjem, ali rizici sa prihodom tankera sa ukapljenom plinom su bili isti. Usvojena je bila Rezolucija o strategiji za Jadran, koja je onemogućila nastavak priprema na ovu realizaciju.
O terminalu Žavlje su slovenska i talijanska vlada počele pregovarat ali od toga nije bilo ništa. Italija je ostala na svome, iako je privremeno a ne konačno zamrznula postupke, što je prisililo Sloveniju, da je pritisnula na Evropsku komisiju kad je trebala, prije dvoje godine, usvojiti Program za strateške investicije u energetsku infrastrukturu do 2020 i pretila vetom. Kompromis se našao u tome, da je terminal Žavlje ispao iz spiska i Ljubljana se zadovoljila sa općom dikcijom o „jednome terminalu on-shore, to znači na kopno, u sjevernom Jadranu“ kojeg Italija može izgraditi sa suglasnošću Slovenije. To nije značilo, da je bio projekt Žavlje ubijen, nego samo to, da nije mogao kandidirati za evropsku sufinanciranje, ali ipak smo se u našom prostoru nadali da uz takvog odlučnog i suglasnog NE svih zainteresiranih zajednica i institucija sa Općinu Trst i Regiju Furlanija Juljiska Krajina na čelu, u Rimu si niko ne bi priuštio da bi deblokirao ono što je prijašnja vlada blokirala.
Ali desilo se je. Ministar za okoliš u timu Mattea Renzija je reaktivirao Žavlje i ga proglasio za „kompatibilnog sa teritorijem i sa politikom Luke Trst“, mada baš odgovorni upravitelji i teritorija i luke tvrde suprotno. Isto tako i svi stručnjaci, profesori i drugi eksperti koji su se bavili ovim slučajem. Dozvolite mi, da ispostavim i pozdravim 3 godišnji rad grupe 24 stručnjaka, sakupljenih u Transgraničnom Tehničkom Stolu o terminalima LNG u Tršćanskom zaljevu, koji su dokazali bez da bi se iko od investitora i podupirača projekta oglasio i demantirao njihove procjene, odnosno z njima polemizirao, da je bila dokumentacija površna, nedosljedna, neadekvatna, rupasta i amatersko varljiva i zaključili, da je bio projekt neprihvatljiv. Imao sam čast, da sam s ovim timom suraćivao.
Sledi legitimno pitanje od kuda, na osnovi čega, koje ocjene, analize i zaključaka talijanski ministar za okoliš se smatrao u pravu, da upali zelenu svjetlo?
Da pridodam, da niko ne kaže NE, ni najortodoksniji ekologisti, novim linjam dostave zemaljskog plina u našu širu regiju, ali se traže i predlažu alternative terminalima on-shore u onima na moru, u dubljim vodama i daleko od obala. Zovu se Floating storage and regasification units i jesu plivajući objekti, gdje se LNG pretvore i skladišti sa minimalnim utjecajem na morski okoliš, znači na kvalitetu vode i tamošnje oblike života, i sa pitanjem sigurnosti samo za one koji na tim objektima rade.
Da podsjetim i na još jedan izazov sličan spornome projektu Žavlje, iako manjih dimenzija i bez korištenja morske vode, odnosno na terminal tvrtke Smart gas u Monfalconu kojeg se trudi izgraditi poduzetnik Vescovini. I u tom primjeru se mu dobar dio zainteresirane javnosti protivi.
Evo, to jeste dosadašnja povijest terminala za ukapljeni zemaljski plin u tršćanskom zaljevu, kojoj možemo dodati, kad govorimo o infrastrukturnoj opterećenosti Jadrana,  novu, isto tako opasnu ako ne i opasniju za cijelo naše more… priču koju dobro znate, o naftnim istraživanjima i eventualni eksploataciji pronalaženih ležišta nafte i plina u morskom dnu, koju si je vaša vlada dala u glavu.
Pa mi dozvolite jednu samo primjedbu. Recimo, da iz svog balkona gledam prema Veneciji i hrvatskom moru, ne vidim ništa v blizini mog mora, ni platforme, ni tornja, čujem, da su bušenja tamo kod Pule i južnije sigurna i bez izliva ni kaplje nafte koja bi zagadila vode, gdje se mi kupaju unuci, i to je za mene u onome momentu ok.
A pitam se svejedno: jeste li pametno, modro, pošteno i odgovorno… investirati u projektima ipak velikog rizika i kratkog daha? Od fosilnih goriva jedini kojemu možemo pripisati još 70 do 100 godina života jeste zemaljski plin, od kojeg upotreba najmanje utiče na klimatske promjene.
Nafta i uglje imaju za svakog koji vidi što se dešava u prirodi, u podneblju, sa sve ekstremnim, opasnim vremenskim pojavama…  brojane godine. Odnosno, već dugo bi ju morali zatrijeti i zamijeniti sa obnovljivimi izvori energije, ali oni koji kroje energetsku politiku na planetu i još profitiraju iz naslova prodaje ovih energenata ne daju, da se to još desi. Briga njih ako Zemlja umire . Bitno je za njih, da zaradu odmah i veliko!
Pitam vladu gospodina Milanovića, koja već po definiciji lijeve vlade mora biti napredna, osjetljiva na tematike okoliša i podneblja, dali je sposobna opraviti ovu vrsto samorefleksije i promijeniti svoje stajalište, bar do tačke, da sa referendumom ispita narod? …
„Ako nije opasno za Škotsku i Norvešku – čujem vašeg premijera – nije opasno ni za Hrvatsku“. Poštovani Zoran Milanović, Jadran nije Sjeverno more!

I konačno da potražimo odgovor na pitanje u naslovu moje diskusije: MOŽEMO LI JADRAN UPRAVLJATI ZAJEDNO? Moj odgovor jeste dašto afirmativan. Pa ne samo da možemo, moramo!
U odnosu do opisanih izazova i mnogo drugih koji se tiče razvoja i budućnosti naših zajednica, osobito obalnih, naših odnosa, naših luka, plovnih putova, urbanih presija na more, intervencija zaštite i rješavanja u primjeru incidenata, ribolova sa različitim modalitetima i tehnologijama eksploatacije ribljeg fonda, morskih znanstvenih istraživanja, investicija u turizam i tako dalje, u moru koje je zajedno, pola-zatvoreno i izuzetno osjetljivo i ranjivo, naše vlade nemaju više pravo, da operiraju iz uskih nacionalnih gledišta, kao da granice na moru mogu štititi teritorijalne vode od vanjskih opasnosti.
Vrijeme je, da ozbiljno sjednu zajedno i da se pomoću znanstvenog svijeta i civilnog društva dogovore o postulatima i pravilima održivog razvoja tog rajona. Trebamo zajedničku platformu strategija i politika za Jadran, bar za sve zahvate, koji mogu utjecati na susjede i na zdravlje mora.
To je moj dugogodišnji poziv, na kome je više puta insistirao i prijašnji evropski komesar za okoliš, Janez Potočnik, a kojeg niko od pozvanih neće da čuje i prihvati.
A ipak, ponovno večeras tu u Umagu. Pomoću Boga, prije ali kasnije infekcija uha i razuma će se izlječiti.
I kao pisano vodilo za početak pozivam, da na spletu pročitamo Rezoluciju, koju sam već citirao, o strategiji za Jadran.
Nije baš nešto sasvim novog i uporabnog, ali slijedi i aplicira na naše more sve ono što je već napisano u mnogim drugim važnim dokumentima, kao što su: naš Zakon o proglašenju zaštićene ekološke zone, OUNov Program za okoliš i sredozemski akcijski nacrt za Barcelonsku konvenciju, te Direktiva Evropskog Parlamenta i Vijeća iz 2007 o okviru za korake EU na području politike morskog okoliša i zajednička slovensko-hrvatska-talijanska izjava iz 2008 o zaštiti okoliša Jadranskog mora.
Pa ne bi bilo odviše da se vlade dogovore i o oblikovanju medjuvladnog stalnog tijela, kome provjeriti konkretizaciju pisanog, odnosno pripremu zajedničke Strategije za Jadran i praćenje njene implementacije.
Dragi prijatelji, možemo vladati svaki svom nacionalnom teritoriju, za Jadran je to nemoguće.
Prijeći moramo ka zajedničkom upravljanju. I što trebamo za to? Osjećaj odgovornosti, političku volju, uzajamno povjerenje i nekoliko hrabrosti te inovativnosti u našim pristupima. Hvala na pažnju.

----------------------------------


POSSIAMO GOVERNARE INSIEME L'ADRIATICO?

E' la domanda di titolo del mio contributo al dibattito di questa sera che considero importante per sensibilizzare e mobilitare ulteriormente l'opinione pubblica croata, ma anche slovena e italiana, e soprattutto investire di responsabilità le sedi politiche, in specie quelle al potere, rispetto ai pericoli o comunque ai rischi che portano all'Adriatico tutta una serie di idee e imprese di sfruttamento delle sue risorse, troppo spesso sorde ai moniti anche della sfera espertistica che un tale agire può compromettergli la salute e danneggiare tutte le altre attività di cui le regioni costiere vivono e che sono lontanamente meno invasive di quelle di cui discutiamo stasera.
Ma prima di cercare la risposta alla domanda che pongo, mi si consenta una breve cronistoria e qualche considerazione sul tema in discussione.
Saranno fra poco 10 anni che si parla del rigassificatore GNL della multinazionale spagnola Gas Natural a Zaule. Fui fra i parlamentari sloveni che a questa notizia risposero con una precisa richiesta al nostro governo di verificare l'opportunità' e l’accettabilità’ di un impianto di questo tipo ad un tiro di schioppo dal territorio nazionale, conoscendo all'epoca solo per sentito dire che i rigassificatori di gas naturale liquido erano potenzialmente pericolosi tanto per l'ambiente quanto per la sicurezza.
Da uno studio interdisciplinare con l'autorevole partecipazione dell'Istituto »Jožef Štefan«, commissionato dal governo, venimmo a sapere che i nostri timori erano piu' che fondati, che i rischi per l'ambiente marino e costiero e per la sicurezza della popolazione e del patrimonio, erano considerevoli, che quindi il terminal nell'ubicazione e con la tecnologia prescelte non si doveva fare, che la Slovenia vi si doveva opporre. Detto, fatto. Il parlamento ha deliberato in merito e vincolato cosi' il governo a sostenere le ragioni del NO.
La valutazione transfrontaliera di impatto ambientale era e lo e' tutt'ora nel diritto di ogni paese secondo la Convenzione ESPOO e le normative europee.
Altrettanto voleva per un'altra idea, quella della spagnola Endesa, di impiantare un terminal con simile tecnologica di rigassificazione (uso dell'acqua marina) non a riva, ma in mare, in mezzo al Golfo di Trieste. L'Off-Shore, comunque sempre in acque poco profonde e nel mezzo dei corridoi di navigazione per  i e dai porti di Trieste e Capodistria, a cavallo del confine marittimo italo - sloveno. Anche questa ipotesi veniva rigettata dalla Camera di stato.
E non solo un plenum. A distanza di un paio d'anni, ben due, per fermare per altro, con una risoluzione intitolata »sulla strategia per l'Adriatico«, il tentativo di una multinazionale tedesca, la TGE, di portare un rigassificatore anche a Capodistria. L’unica differenza con Zaule era che non prevedeva l’impiego dell’acqua di mare nel processo di rigassificazione ma i rischi legati all’attracco delle metaniere rimanevano gli stessi.
Su Zaule c'e' stato un quasi negoziato fra i due governi che non ha prodotto granché fino alle pressioni che il nostro si e' visto costretto ad esercitare sulla Commissione europea, per altro con una minaccia di veto, al momento dell'approvazione del programma di investimenti prioritari fino al 2020 nel comparto energetico. E' riuscita così a far togliere dalla lista l'impianto di Zaule acconsentendo ad una dizione più vaga di un rigassificatore di GNL on-shore, a terra dunque, nell'Alto Adriatico, da farsi previo consenso sloveno.
Ciò non significava che Zaule era sepolto per sempre ma che semplicemente non poteva concorrere ai finanziamenti UE. Si sperava comunque che di fronte al NO corale e compatto del territorio, ovvero delle comunità interessate, dei rispettivi enti, comune di Trieste e regione Friuli Venezia Giulia in testa, nessuno a Roma si sarebbe azzardato a scongelare il progetto, congelato dal governo precedente.
E invece e' successo. Il ministro dell'ambiente nel'equipe di Matteo Renzi ha riattivato Zaule dichiarandolo compatibile col territorio e anche con la politica del porto di Trieste, per quanto chi governa territorio e porto dichiarino l'opposto. Altrettanto le sedi espertistiche che si sono occupate del caso. Ricordo i 3 anni di meticolosa analisi della documentazione del progetto, che ha giudicato come incongruente, superficiale, amatoriale, impraticabile e via dicendo, prodotta dal Tavolo tecnico transfrontaliero rigassificatori, con cui ho avuto l'onore di collaborare.
Si pone quindi legittima la domanda, in base a cosa, a quale giudizio, esame, analisi e conclusioni, il ministro dell'ambiente si e' visto nel diritto di accendere luce verde?
Ci tengo a ricordare che nessuno dice NO, neanche gli ambientalisti più ortodossi, a nuove linee di rifornimento del metano nella nostra regione, ma si vogliono e si propongono tecnologie e sedi alternative ai terminal on-shore, ovvero a terra, quali gli impianti off-shore, fissi o galleggianti in alto mare, in acque più profonde, e lontani dalla costa. Le Floating storage and regassification units ove si rigassifica e stocca il GNL con impatto minimo sull’ambiente, ovvero sulla qualità dell’acqua e sulle relative forme di vita, con la questione della sicurezza solo per chi vi lavora.
Rammento ancora la vicenda dei rigassificatore della Smart Gas, un tantino più piccolo e con una tecnologia di rigassificazione meno problematica di quello di Zaule, che l’ingegner Vescovini vuole impiantare a Monfalcone, ma che incontra ugualmente la resistenza di buona parte delle comunità coinvolte.
Questa la storia fino ad oggi dei rigassificatori nel Golfo di Trieste, cui si aggiunge, se già parliamo di peso infrastrutturale sull’Adriatico, un'altra, altrettanto se non più pericolosa per il mare intero, quella della ricerche e dell'eventuale sfruttamento di petrolio nel sottosuolo marino che il vostro governo si e' messo in testa.
E a questo proposito, un solo appunto di fondo. Mettiamo che dal mio balcone guardi verso Venezia e il mare croato, che non veda alcun impianto vicino al mio mare e che sappia che le trivellazioni procedono sicure senza una goccia di petrolio spanta o in arrivo dalle mie parti. Posso dichiararmi al momento tranquillo. Ciononostante e’ impossibile non porsi la domanda: e' lecito, e' saggio, e' onesto, e' responsabile investire in progetti comunque di non poco rischio e soprattutto di breve respiro? Dei combustibili fossili l'unico cui si può concedere ancora 70 o forse 100 anni di sfruttamento e' il metano, il meno inquinante e impattante una volta combusto, sull'ambiente e sul clima. Petrolio e carbone hanno, o per lo meno, devono avere, per chi considera serio e allarmante quanto sta avvenendo coi mutamenti climatici, coi fenomeni meteorologici, sempre più estremi e incontrollabili, gli anni contati. Anzi, avremmo dovuto già sopprimerli e sostituirli con le energie rinnovabili, ma chi comanda pozzi e miniere e ne trae lucro, ha fatto si che ciò non avvenisse ancora. Che il pianeta stia morendo non gliene frega gran che. Gli importa guadagnare subito e tanto.
Chiedo dunque al governo Milanovič, un governo di sinistra che per antonomasia dovrebbe esser progressista, attento alle tematiche ambientali e climatiche, se e' in grado di fare questo tipo di riflessione e rettificare la propria posizione almeno al punto da chiedere con referendum il pronunciamento del popolo?
Detto questo, vengo al titolo del mio contributo:  SI PUO' GOVERNARE INSIEME L'ADRIATICO? La risposta e’ ovviamente affermativa. Non solo si può, si deve!
Rispetto alle sfide elencate e a tante altre che riguardano lo sviluppo e il futuro delle comunità rivierasche, i nostri rapporti, i nostri porti, le vie di navigazione, gli impatti urbani sul mare, gli interventi di protezione, salvaguardia e salvataggio in casi di incidenti, la pesca con le diverse modalità e tecnologie di sfruttamento del patrimonio ittico, le ricerche oceanografiche, gli investimenti nel turismo e via dicendo, in un mare che e' comune, semichiuso e di esclusiva fragilità … i nostri governi non possono continuare a comportarsi nei suoi confronti in ottiche strettamente nazionali, come che i confini in mare servano a difendere le acque territoriali dai pericoli esterni.
E' ora che si siedano allo stesso tavolo e con l'apporto del mondo scientifico e della società civile, verifichino e concordino i postulati e le regole di uno sviluppo che sia sostenibile per l'Adriatico, definiscano cioè una piattaforma comune di strategie e politiche per lo meno per quegli interventi che possono ledere gli interessi dei vicini e compromettere la salute del mare.
E’ l’appello che rinnovo da anni, che ha trovato eco anche negli inviti dell’ex commissario europeo all’ambiente Janez Potočnik, che però nessuno dei destinatari vuole sentire ne accettare. Ciononostante insisto anche questa sera qui a Umago. Con l’aiuto del Signore, prima o dopo questa infezione alle orecchie e alla ragione avrà il suo decorso.
E Come primo documento guida suggerisco la Risoluzione sulla strategia per l'Adriatico, di cui ho già fatto parola.
Nulla si particolarmente nuovo e utilizzabile ma che segue e applica al nostro mare quanto scritto in molti altri documenti tenuti troppo spesso chiusi nei cassetti. Ne cito alcuni: La nostra Legge sulla proclamazione della Zona ecologica protetta, il Programma ONU per l’ambiente, il Piano d’azione per il Mediterraneo della Convenzione di Barcellona, nonché i più recenti: la Direttiva del Parlamento e del Consiglio europeo sul piano d’azione comunitaria nel campo della politica per l’ambiente marino del 2007 e la Dichiarazione congiunta sloveno-croata-italiana del 2008 sulla tutela dell’ambiente nel mare Adriatico.
E non sarebbe di troppo la nomina di un Comitato intergovernativo permanente delegato alla stesura, all’applicazione e alla supervisione di questa piattaforma comune, chiamiamola Strategia per l’Adriatico?
Governiamo pure, cari amici, ciascuno il proprio territorio nazionale, a terra, per l'Adriatico non lo si può fare, dobbiamo passare a governarlo insieme! Cosa ci vuole? Null'altro che senso di responsabilità, volontà politica, reciproca fiducia e un tantino di coraggio e innovazione nei nostri approcci. Grazie



martedì 5 maggio 2015

Čemu bi naj Masleša odstopil? Ker to zahteva JJ?



BRAVO KLEMENČIČ, FUJ MAJCNOVA!


Kot aktivni državljan si vzamem tudi danes pravico in dolžnost, da pokomentiram par zadevic iz našega političnega vsakdana. Tisti, ki jim grem zato v nos, pa naj me znova posujejo s »prijaznimi« twiti.
No, najprej moja iskrena pohvala ministru za pravosodje, Goranu Klemenčiču, ker ni nasedel histeriji določenega dela javnosti in tudi medijev, glede zamenjave predsednika Vrhovnega sodišča Branka Masleše, po razveljavitvi obsodilne sodbe na račun Janeza Janše ob zadevi Patria, s strani Ustavnega sodišča. Ta ista javnost in ti isti mediji, ob zgražanju ker Masleša ne namerava odstopiti in Klemenčič ukrepati zoper njega, se ne sprašujejo o tem koliko je bilo že doslej podobnih razveljavitev sodb s posegom škrlatnih tog in kakšna je bila usoda onih, ki so jih bili izrekli?
Če drži podatek s katerim bivši ustavni sodnik in pravosodni minister v Janševih vladah, dr. Lovro Šturm, občasno maha, da je bilo v samostojni Sloveniji kar 600 sodb, ki da so kratile človekove pravice in zato kasneje padale tako na US kot na pristojnem Evropskem sodišču, bi se morali po vrsti umakniti vsi sodniki, ki so te sodbe podpisovali ter njihovi nadrejeni. Ne pomnim, da bi razen iz Janševih krogov in to tudi bolj občasno in samo takrat ko je bil kak njihov član ali suporter obsojen, kdo to tudi zahteval. Tokrat pa kar pogrom proti Masleši in začudenje, če ne kaj hujšega, ob njegovem vztrajanju na položaju. Kako to, torej, da je bilo 600 sodb prebavljenih brez prekomerne kisline v želodcih, tokratna pa ne? Nimam drugega odgovora kot to, da tokrat zahtevo po odstopu prvega izmed rednih sodnikov  podaja in to brezkompromisno, Janez Janša. Bog je spregovoril. Tako naj bo! Res je da je bil primer sojenja liderja opozicije dolgotrajen in odmeven, a pred zakonom smo vendarle vsi enaki! Ali pač?!
Osebno še vedno vztrajam pri svojih dvomih o nezmotljivosti varuhov ustave, oziroma kar pri prepričanju, da se je glas vplivnejših držal neke politične simpatije, ostalih pa zaželene enotnosti, glede na pomembnost primera. Glede zmotljivosti ali nezmotljivosti, ne pozabimo kar je eden od njih in bivši predsednik sodišča, Ernest Petrič, enkrat na televiziji izjavil glede referenduma, ki je obglavil pokojninsko reformo Pahorjeve vlade. Takrat je US z njim na čelu dovolil razpis in izvedbo referenduma, ki sta mu vlada in Državni zbor nasprotovala.  »Danes bi se verjetno odločil drugače!« je dejal Petrič.
No, in če gre moja pohvala ministru Klemenčiču, si dovoljujem izreči grajo ministrici za okolje in prostor, Ireni Majcen, ki je znova dokazala, da ni kos poslanstvu in položaju, ki ga zaseda, ko gre za odnos do morja. Potem, ko je, celo v nasprotju z vsemi dogovori in sprejetimi obveznostmi, zradirala še tisto skromno proračunsko postavko 20.000 evrov letno, ki je vendarle omogočala, da je bil eden od draguljev naše pomorske dediščine, to je Solinarski muzej v Sečovljah, dostopen obiskovalcem in to prav v času, ko se z našo soljo kitimo na milanskem EXPOju in se prične sezona obiskov naše obale, izvemo danes, da je denar odtrgala še Monitoringu morja, ki ga opravlja Nacionalni inštitut za biologijo. Prvič v 30 letih so na Morski biološki postaji v Piranu ostali brez podatkov o temperaturi in slanosti ter onesnaženosti slovenskega morja.
Še ena sramota! Kdaj boste, spoštovani gospod premier, dr. Cerar, uvideli, da gospa Irena Majcen ni ta prava za naloge in opravila, ki ste jih ji zaupali? Razumem, da imate težave s kadrovskim naborom in koalicijskimi kvotami, a da minister za finance razglaša naokrog, da smo že spet zgodba o uspehu, kolegica za okolje, pa dela povsem nasprotno in zlasti v odnosu do morja, kaže da pripada v celoti nekemu drugemu, globoko kontinentalnemu okolju, ki o morju ve le toliko, da je mokro in slano in da se vanj poleti kopamo, kliče po ukrepanju. Vsaj to ji povejte, da naj malce prelista Resolucijo o pomorski usmeritvi Republike Slovenije, se opraviči prizadetim ustanovam in jim vrne odvzeti drobiž!. Pa naj še kako bolj glasno in odločno reče italijanskemu kolegu v zvezi z uplinjevalnikom v Žavljah, lepo prosim! Morda tudi vi kolegu Renziju.