Rešimo arbitražo, naše odnose in Istro!

MOLIM VAS, ISTARSKI PRIJATELJI, NE DOZVOLITE, DA ARBITRAŽA O GRANICI PROPADNE!

Biču kratak: Bio sam, kao gradonačelnik Kopra, zajedno sa kolegama iz Izole i Pirana, Gasparinijem i Fičurjem, te prijateljima iz Istarske županije, Jakovčičem, Kajinom i Luttenbergerom,  premapodpisnik Izolske izjave iz 1995 godine, koja je pozivala vlade Slovenije i Hrvatske ka rješenju pitanja granice na moru i u Istri tako, da bi dogovorili matematički kompromis meću zahtjevom Slovenije da zadrži cijeli Piranski zaljev, i hrvatskim, da se on podijeli točno na polovinu. Posle šest godina pregovaranja su se baš u tom pravcu našli i predsjedniki dviju vlada, Drnovšek i Račan, a žao, vaš Sabor se time nije slagao i kompromis je propao.

Što se počelo kasnije dešavati v zaljevu i uz granicu, posebno tu kod nas v Istri, znamo svi.

Kad dogovor Drnovšek-Račan nije uspeo, mi je bilo odmah jasno, da sami – Slovenci i Hrvati – nećemo moči naći rešenja, odnosno da smo trebali pomoć trećeg.

2004 godine sam na Odboru za vanjsku politiku našeg parlamenta formalno predlagao početak razgovora meću naših diplomacija o modalitetima medjunarodne arbitraže i naišao tada na hladan tuš većine kolega zastupnika. Čak proglašen sam bio sa strane desnice za heretika. Moj prijedlog je bio „neodgovoran,  nedržavotvoran,  naivan i suprotan slovenskim nacionalnim interesima, jer smo imali, kao članica EU, sve uvjete, da bi Hrvatsku kao tek kandidatku za ulazak u tu zajednicu, stavili na koljena“. I to se i pokušalo krajem 2008 godine sa blokadom pregovora za ulazak Hrvatske u EU. Tada sam kao jedini slovenski europarlamentarac ovome potezu rekao glasan NE i time napravio svoje političku samoubojstvo.  Izašao sam iz politike, istupio posle 36 godina članstva iz svoje stranke – Socialdemokratske, jer je bio baš njezin predsjednik i predsjednik vlade, Borut Pahor, akter blokade, i se umirovio.

Trebalo je još skoro godinu dana, da bi se na pritisak EU i drugih medjunarodnih činitelja, naše dvije vlade dogovorile konačno za arbitražu. Kod nas je bio potreban i referendum o tom sporazumu, koj je, kao što znate, dobio u Kopru i slovenski Istri više od 70% potporu, uprkos pokušajem popularnog gradonačelnika Popoviča, da bi bio zavraćen.

Dugi, dugi, težak put, da smo konačno vidjeli svjetlo na kraju tunela naših odnosa što se tiče granice.

Da zbog telefonskog razgovora jednog od sudaca, i to slovenskog, sa našom vladinom agenticu, koji se ne bi smio desiti, ok, a nije ništa drugog razotkrio nego to, da iako formalno neovisan, ovaj sudac je ipak navijao za slovenske stavove, kao ne sumnjam, da vaš, hrvatski, isto čini suprotno, ali naši špijuni ga nisu snimali, sve propadne? Da zbog ove budalaštine naših dviju predstavnika, koji su već odstupili od svojih funkcija, se vratimo 24 godine nazad? Da počnemo ponovno sa incidentima meću ribarima i policistima, sa akrobacijama i drugim nastupima gospodina Jorasa i njegovih sumišljenika? Da nacionalizam i medjusobno nepovjerenje te mržnja ponovno savladaju nad prijateljstvom i suživotom u tom prostoru?

Ne znam šta su ili budu konačno odlučili sudci arbitražnog tribunala, bitno da postižemo ovu odluku. Dali bude zadovoljila više hrvatska ili slovenska očekivanja meni je svejedno. Preživjeti ćemo i sa polovinu Piranskog zaljeva i bez koridora do medjunarodnih voda, kao i vi bez polovine zaljeva i sa ovim koridorom. Ali ćemo vrlo teško preživjeti u novom i ovaj put bezizlaznom konfliktom stanju.

Zato vas, istarski prijatelji, molim, da pokrenute sve što je potrebno, da vaš parlament i vaša vlada ne idu na put rušenja arbitražnog dogovora i diskreditacije arbitražnog tribunala. Spasimo arbitražu, spasimo naše odnose, spasimo Istru!